Zemlje u sjevernoj Africi
Koliko naroda u sjevernoj Africi
Smještena u sjevernom dijelu Afrike, Sjeverna Afrika se sastoji od 7 zemalja. Ovdje je abecedni popis svih zemalja Sjeverne Afrike: Alžir, Egipat, Libija, Maroko, Sudan, Južni Sudan i Tunis.
1. Alžir
Alžir je država u sjevernoj Africi i površinski najveća država u Africi te graniči s Tunisom, Libijom, Nigerom, Malijem, Marokom i Mauritanijom. Glavni grad Alžira zove se Alžir, a službeni jezik je arapski.
 |
|
2. Egipat
Egipat je republika u istočnoj sjevernoj Africi na Sredozemnom i Crvenom moru. Egipat graniči sa Sredozemnim morem na sjeveru, Pojasom Gaze i Izraelom na sjeveroistoku, Crvenim morem na istoku, Sudanom na jugu i Libijom na zapadu. Oko 80% stanovnika Egipta živi u blizini velike rijeke Nil.
 |
|
3. Libija
Libija, formalno Država Libija je država u sjevernoj Africi. Libija se nalazi između Egipta na istoku, Sudana na jugoistoku, Čada i Nigera na jugu, Alžira i Tunisa na zapadu i Sredozemnog mora na sjeveru s otokom Maltom kao najbližom zemljom.
 |
|
4. Maroko
Maroko, formalno Kraljevina Maroko je država u zapadnoj Sjevernoj Africi. Jedna je od najsjevernijih zemalja Afrike. Država graniči s Alžirom, Zapadnom Saharom, Španjolskom te Atlantikom i Mediteranom.
 |
|
5. Sudan
Sudan, formalno Republika Sudan, ponekad zvan Sjeverni Sudan, je država u sjevernoj Africi, koja se često smatra i dijelom Bliskog istoka.
 |
|
6. Južni Sudan
Južni Sudan, formalno Republika Južni Sudan, država je u istočnoj Africi. Južni Sudan graniči sa Sudanom na sjeveru, Ugandom, Kenijom i Demokratskom Republikom Kongo na jugu, Etiopijom na istoku i Srednjoafričkom Republikom na zapadu. Nacija je nastala 2011. odcjepljenjem od Sudana.
 |
|
7. Tunis
Tunis, formalno Republika Tunis je država u sjevernoj Africi, na južnoj obali Sredozemnog mora. Država graniči s Alžirom na zapadu i Libijom na jugoistoku.
 |
|
Zemlje sjeverne Afrike prema broju stanovnika i njihovim glavnim gradovima
Kao što je gore navedeno, u sjevernoj Africi postoji sedam neovisnih država. Među njima je po broju stanovnika najveća država Egipat, a najmanja Libija. Cjeloviti popis zemalja sjeverne Afrike s glavnim gradovima prikazan je u donjoj tablici, rangiran prema zadnjem ukupnom broju stanovnika.
| Rang | Zemlja | Populacija | Površina (km²) | Glavni |
| 1 | Egipat | 98,839,800 | 995,450 | Kairo |
| 2 | Alžir | 43,378,027 | 2,381,741 | Alžir |
| 3 | Sudan | 41,617,956 | 1,861,484 | Juba |
| 4 | Maroko | 35,053,200 | 446.300 | Rabat |
| 5 | Tunis | 11,551,448 | 155.360 | Tunis |
| 6 | Južni Sudan | 12,778,239 | 619.745 | Juba |
| 7 | Libija | 6,777,452 | 1,759,540 | Tripoli |
Karta sjevernoafričkih zemalja
Kratka povijest sjeverne Afrike
Drevne civilizacije
Preddinastičko i ranodinastičko razdoblje
Povijest sjeverne Afrike duboko je isprepletena s nekim od najranijih poznatih ljudskih civilizacija. Najpoznatija drevna civilizacija u regiji je drevni Egipat, koja se pojavila uz rijeku Nil. Predinastičko razdoblje (oko 6000.-3150. pr. Kr.) doživjelo je razvoj ranih poljoprivrednih zajednica i formiranje političkih struktura. Ovo je doba kulminiralo ujedinjenjem Gornjeg i Donjeg Egipta od strane kralja Narmera, označavajući početak ranog dinastičkog razdoblja (oko 3150.-2686. pr. Kr.).
Staro, Srednje i Novo kraljevstvo
Staro kraljevstvo (oko 2686.-2181. pr. Kr.) poznato je po izgradnji piramida u Gizi, uključujući Veliku piramidu izgrađenu za faraona Khufua. Ovo doba karakteriziraju centralizirana vlast i monumentalna arhitektura. Srednje kraljevstvo (oko 2055.-1650. pr. Kr.) uslijedilo je nakon razdoblja nestabilnosti i poznato je po svojim postignućima u književnosti, umjetnosti i vojnoj organizaciji.
Novo kraljevstvo (oko 1550.-1077. pr. Kr.) označilo je vrhunac moći i prosperiteta Egipta. Faraoni kao što su Hatshepsut, Akhenaton i Ramses II proširili su carstvo i pokrenuli značajne građevinske projekte, uključujući hramove i grobnice u Dolini kraljeva. Pad Novog Kraljevstva započeo je invazijom naroda mora i unutarnjim sukobima.
Kartaga i Feničani
U zapadnom dijelu sjeverne Afrike, Feničani su osnovali grad Kartagu (današnji Tunis) oko 814. pr. Kr. Kartaga je izrasla u veliku pomorsku i trgovačku silu, dominirajući trgovinom na Sredozemlju. Kartaško Carstvo doseglo je svoj vrhunac pod vodstvom generala poput Hanibala, koji je slavno prešao Alpe kako bi izazvao Rim tijekom Drugog punskog rata (218.-201. pr. Kr.). Međutim, Kartaga je konačno pala u ruke Rima 146. godine prije Krista nakon Trećeg punskog rata, što je dovelo do uspostave rimske provincije Afrike.
Rimsko i bizantijsko razdoblje
Rimska Sjeverna Afrika
Nakon Punskih ratova, Rim je proširio svoju kontrolu nad sjevernom Afrikom. Regija je postala ključni dio Rimskog Carstva, poznata po poljoprivrednoj proizvodnji, posebice pšenici i maslinovom ulju. Gradovi kao što su Leptis Magna, Kartaga i Aleksandrija cvjetali su pod rimskom vlašću, služeći kao vitalna središta trgovine, kulture i učenja.
bizantska sjeverna Afrika
Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva u 5. stoljeću, Bizantsko Carstvo (Istočno Rimsko Carstvo) zadržalo je kontrolu nad dijelovima Sjeverne Afrike. U bizantskom razdoblju nastavljaju se rimski kulturni i arhitektonski utjecaji, kao i širenje kršćanstva. Međutim, regija se suočavala sa sve većim pritiskom berberskih plemena i unutarnjim sukobima, slabeći bizantsku kontrolu.
Islamsko osvajanje i dinastije
Rana islamska ekspanzija
U 7. stoljeću islamski kalifat se proširio na sjevernu Afriku. Početna osvajanja započela su pod rašidunskim kalifima i nastavila se pod Umajadskim kalifatom. Do ranog 8. stoljeća većina sjeverne Afrike bila je uključena u islamski svijet. Širenje islama donijelo je značajne kulturne, vjerske i jezične promjene, kao i uspostavu novih gradova i trgovačkih mreža.
Dinastije Fatimida i Almohada
Fatimidski kalifat, koji je osnovala šiitska dinastija Fatimida u 10. stoljeću, uspostavio je svoju prijestolnicu u Kairu, transformirajući grad u glavno političko i kulturno središte. Fatimidi su vladali velikim dijelom Sjeverne Afrike, Egiptom i Levantom do 12. stoljeća kada je vlast preuzela dinastija Ayyubid, koju je utemeljio Salah al-Din (Saladin).
Dinastija Almohad, berberska berberska muslimanska dinastija, pojavila se u 12. stoljeću, podrijetlom s planine Atlas u Maroku. Almohadi su ujedinili veći dio sjeverne Afrike i Španjolske pod svojom vlašću, promičući striktno tumačenje islama i potičući razdoblje intelektualnog i kulturnog procvata. Njihova je vladavina, međutim, počela slabiti u 13. stoljeću, što je dovelo do novih sila u regiji.
Osmansko doba
Osmansko osvajanje i uprava
Do ranog 16. stoljeća Osmansko Carstvo je proširilo svoj doseg u Sjevernu Afriku. Osmanlije su uspostavile kontrolu nad glavnim teritorijima uključujući današnji Alžir, Tunis i Libiju. Njihova je uprava donijela stabilnost i integraciju u veću osmansku trgovačku mrežu, koja je povezivala Europu, Aziju i Afriku. Unatoč osmanskom suverenitetu, lokalni su vladari često održavali značajnu autonomiju, osobito u udaljenim pokrajinama.
Gospodarski i kulturni razvoj
Pod osmanskom vladavinom, sjeverna Afrika je doživjela značajan razvoj u trgovini, poljoprivredi i urbanizaciji. Gradovi poput Alžira, Tunisa i Tripolija postali su živahna središta trgovine i kulture. To je razdoblje također svjedočilo rastu arhitektonskih i umjetničkih tradicija, miješajući osmanske i lokalne berberske utjecaje. Obrazovne institucije, uključujući medrese, igrale su presudnu ulogu u širenju znanja i islamske učenosti.
Kolonijalno razdoblje
Europska kolonizacija
19. stoljeće označilo je početak europske kolonizacije u sjevernoj Africi. Francuska je započela osvajanje Alžira 1830., što je dovelo do dugotrajnog i brutalnog procesa kolonizacije. Tunis je pao pod francuski protektorat 1881., dok je Italija izvršila invaziju i kolonizirala Libiju 1911. Britanci su, fokusirajući se na Egipat, službeno uspostavili protektorat nad zemljom 1882., iako je Egipat zadržao nominalnu neovisnost pod Otomanskim Carstvom do Prvog svjetskog rata.
Utjecaj kolonizacije
Kolonijalna vladavina donijela je duboke promjene u Sjevernu Afriku, uključujući uvođenje novih administrativnih sustava, infrastrukture i ekonomskog iskorištavanja. Kolonijalne su se sile usredotočile na crpljenje resursa i integraciju regije u globalne trgovačke mreže, često na račun lokalnog stanovništva. Otpor kolonijalnoj vlasti bio je široko rasprostranjen, a značajne oporbene pokrete predvodile su značajne ličnosti poput Abdelkadera u Alžiru i Omara Mukhtara u Libiji.
Nezavisnost i moderno doba
Borbe za neovisnost
Sredinom 20. stoljeća sjevernu Afriku zahvatio je val pokreta za neovisnost. Egipat je stekao službenu neovisnost od Britanije 1922., iako se britanski utjecaj zadržao do revolucije 1952. Libija je postigla neovisnost 1951., postavši Kraljevina Libija. Alžirska borba za neovisnost od Francuske kulminirala je u Alžirskom ratu (1954.-1962.), koji je završio neovisnošću Alžira 1962. nakon brutalnog sukoba.
Tunis i Maroko također su stekli neovisnost od Francuske 1956. Kraj kolonijalne vladavine označio je početak nove ere za zemlje sjeverne Afrike, koju karakteriziraju napori da se uspostave suverene države, razviju gospodarstva i suoče s društvenim i političkim izazovima.
Izazovi nakon stjecanja neovisnosti
Razdoblje nakon stjecanja neovisnosti u sjevernoj Africi obilježeno je i napretkom i izazovima. Nacije su se suočavale s problemima poput političke nestabilnosti, ekonomskih poteškoća i društvenih nemira. U Egiptu je vodstvo Gamala Abdela Nassera donijelo značajne reforme i fokus na pan-arabizam, ali je dovelo i do sukoba poput Sueske krize 1956.
Alžir, izašavši iz razornog rata, suočio se s unutarnjim sukobima i gospodarskim izazovima. Libija je, pod Moamerom Gadafijem, slijedila politiku radikalnog socijalizma i pan-afrikanizma, što je dovelo do razvojnih inicijativa i međunarodne izolacije.
Suvremeni razvoj
Posljednjih je desetljeća sjeverna Afrika doživjela značajne političke i društvene transformacije. Arapsko proljeće 2011. donijelo je dramatične promjene u regiju, što je dovelo do svrgavanja dugogodišnjih režima u Tunisu, Libiji i Egiptu. Ovi su ustanci istaknuli široko rasprostranjene zahtjeve za političkom slobodom, ekonomskim mogućnostima i socijalnom pravdom.
Danas se sjeverna Afrika i dalje suočava sa složenim izazovima, uključujući ekonomsku diverzifikaciju, političke reforme i regionalnu sigurnost. Napori za jačanje regionalne suradnje, rješavanje klimatskih promjena i promicanje održivog razvoja ključni su za buduće izglede regije.
